Samoborski stari grad izgrađen je između 1260. i 1264. godine od strane pristaša češkog kralja Otokara II koji je u to doba svoju vlast proširio sve do Jadranskog mora. Kralj je želio utvrditi i ojačati staru granicu, pa je iznad trgovišta Samobor dao podići utvrdu. Kroz stoljeća grad je promijenio mnoge vlasnike. Ističu se: Babonići, grofovi Celjski, kralj Matija Korvin, Barbara Frankopan, Ivan Hening Susedgradski, obitelj Ungnad, obitelj Erdödy, obitelj Auersperg; kroz 19. stoljeće Stari grad je u posjedu obitelji Kulmer, Kiepach i Allnoch, a za zadnjih vlasnika, obitelji Montecuccoli, grad je u jako lošem stanju.
Budući da se u gradu ne odvija život od kraja 18. stoljeća, dotrajali su krovovi, podovi se postupno urušavaju, a zidovi natapaju kišom, snijegom i rastaču ledom..
Gradnjom peterokutne kule nije se bitno pojačala obrambena moć samog grada. Ona je mogla štititi ulaz u usjek koji vodi prema Rudama (Rudarska draga) i pristup gradu sa zapadne strane. Svojim isturenim položajem i veličinom bila je na neki način i upozorenje građanima trgovišta Samobor s kojima su se feudalci Starog grada stalno sukobljavali. Veća opasnost zapravo je prijetila s južne strane grada, s padina brda Tepec koje nadvisuje čitav Stari grad. Zidovi sjeverne kule bili su visoki 18 metara, a zbog jakog pada terena kula ima visoko podnožje iznad kojeg su topnički otvori i puškarnice na prvom katu, a na drugom katu su veći prozorski otvori.
Dok je gospodin Ivica Sudnik, jedan od osnivača Samoborskog muzeja, bio živ, spominjao je (a gospođa Ivanka Brekalo zabilježila) da su veći dijelovi arhitektonske plastike, pronađeni tijekom radova koje je vodio Tihomil Stahuljak 1942. i 1943. godine, zakopani unutar sjeverne peterokutne kule-bastiona. Na temelju tih tvrdnji, Konzervatorski odjel u Zagrebu (Ministarstvo kulture RH) financirao je radove koji su se odvijali u studenome 2009. godine.
Od 1902. godine Općina Samobor je u posjedu ruševina Starog grada zajedno sa 27 jutara šume, kada je u Samoboru osnovano Športsko društvo ŠIŠMIŠ koje se u prvim godinama postojanja orijentiralo na sport i planinarstvo, a kasnije i na očuvanje ruševina Starog grada te na „promicanje društvenosti“. Godine 1910. dobivaju dozvolu za obnovu peterokutne kule. Cilj im je bio rekonstruirati kulu u cijelosti i tamo urediti prvi muzej. U rujnu je u Samoboru krojena drvena građa za natkrivanje kule s namjerom da se radovi izvedu sljedeće godine ali, zahvaljujući izuzetno lijepoj jeseni, njih je bilo moguće izvoditi sve do početka studenoga. Da ne bi krovištem narušili slikovitost ruševine, na peterokutnoj kuli izveden je upušteni ravni krov, koji je istodobno zamišljen i za vidikovac. Nakon što su uz izuzetno velike napore sanirani zidovi, u sredini kule sazidan je stup u koji se dijelom upirala konstrukcija ravnog krova, izvedenog gredama velikog presjeka, koja je zadaščana i na kraju zalivena betonom. Nakon deset godina, sve što su „Šišmišovci“ napravili, uništeno je i razneseno.
Budući da se u gradu ne odvija život od kraja 18. stoljeća, dotrajali su krovovi, podovi se postupno urušavaju, a zidovi natapaju kišom, snijegom i rastaču ledom..
Gradnjom peterokutne kule nije se bitno pojačala obrambena moć samog grada. Ona je mogla štititi ulaz u usjek koji vodi prema Rudama (Rudarska draga) i pristup gradu sa zapadne strane. Svojim isturenim položajem i veličinom bila je na neki način i upozorenje građanima trgovišta Samobor s kojima su se feudalci Starog grada stalno sukobljavali. Veća opasnost zapravo je prijetila s južne strane grada, s padina brda Tepec koje nadvisuje čitav Stari grad. Zidovi sjeverne kule bili su visoki 18 metara, a zbog jakog pada terena kula ima visoko podnožje iznad kojeg su topnički otvori i puškarnice na prvom katu, a na drugom katu su veći prozorski otvori.
Dok je gospodin Ivica Sudnik, jedan od osnivača Samoborskog muzeja, bio živ, spominjao je (a gospođa Ivanka Brekalo zabilježila) da su veći dijelovi arhitektonske plastike, pronađeni tijekom radova koje je vodio Tihomil Stahuljak 1942. i 1943. godine, zakopani unutar sjeverne peterokutne kule-bastiona. Na temelju tih tvrdnji, Konzervatorski odjel u Zagrebu (Ministarstvo kulture RH) financirao je radove koji su se odvijali u studenome 2009. godine.
Od 1902. godine Općina Samobor je u posjedu ruševina Starog grada zajedno sa 27 jutara šume, kada je u Samoboru osnovano Športsko društvo ŠIŠMIŠ koje se u prvim godinama postojanja orijentiralo na sport i planinarstvo, a kasnije i na očuvanje ruševina Starog grada te na „promicanje društvenosti“. Godine 1910. dobivaju dozvolu za obnovu peterokutne kule. Cilj im je bio rekonstruirati kulu u cijelosti i tamo urediti prvi muzej. U rujnu je u Samoboru krojena drvena građa za natkrivanje kule s namjerom da se radovi izvedu sljedeće godine ali, zahvaljujući izuzetno lijepoj jeseni, njih je bilo moguće izvoditi sve do početka studenoga. Da ne bi krovištem narušili slikovitost ruševine, na peterokutnoj kuli izveden je upušteni ravni krov, koji je istodobno zamišljen i za vidikovac. Nakon što su uz izuzetno velike napore sanirani zidovi, u sredini kule sazidan je stup u koji se dijelom upirala konstrukcija ravnog krova, izvedenog gredama velikog presjeka, koja je zadaščana i na kraju zalivena betonom. Nakon deset godina, sve što su „Šišmišovci“ napravili, uništeno je i razneseno.