Dvorac Pokupje kupio je sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća karlovački poslovni čovjek - u ono se doba govorilo "veletržac" - Franjo pl. Tuerk od njegova vlasnika Ivana Kostića.
Taj dvorac - moglo bi ga se zvati plemićkom kurijom - smješten kraj same rijeke Kupe na desnoj njezinoj obali, nepun kilometar više utoka u nju rijeke Dobre, u nekome je smislu povezan s burnim danima hrvatske povijesti.
U doba postojanja Napoleonovih Ilirskih pokrajina (1809.-1813.), koje su obuhvaćale hrvatske oblasti na jug od rijeke Save, bio je ladanjsko sjedište francuskog maršala Marmonta, koji je upravljao imenovanim pokrajinama.
Početkom dvadesetog stoljeća, između 1905. i 1906., Franjo Tuerk pregradio je i proširio stari dvorac davši mu izgled, koji se uz manje preinake sačuvao do današnjega dana.
Po smrti Franje Tuerka, god. 1913., dvorac je naslijedila njegova kći Irena, koja se god. 1914. udala za pomorskog časnika Božidara Mažuranića, unuka bana-pučanina Ivana. Iz njihova braka potekla su tri sina: Ivan Vladimir (1915.-1985.), Josip Franjo (1918.-1997.) i Božidar Vatroslav (r. 1920.).
Kada je godine 1930. umrla njihova mati, imenovana trojica postali su vlasnici njezina posjeda - sad već dvorca Tuerk-Mažuranić. Takvo stanje potrajalo je do uspostave komunističke Jugoslavije, koja je imenovanu nekretninu prisvojila. Nesumnjivo je odluku novih vlastodržaca potkrijepila okolnost da su Josip Franjo i Božidar Vatroslav Mažuranić kao hrvatski časnici stajali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku do kraja, otišavši poslije njezina sloma u tuđinu, dok je najstariji brat Vladimir, u ono doba student prava, u svibnju 1945. bio uhvaćen od partizana na povlačenju s domobranskom jedinicom, kojoj je pripadao, te je prošao "križni put", "kolone smrti" i komunističke logore, a i kasnije je više puta bio zatvaran. Dakle, po mjerilima jugokomunista do konca života - umro je 1985. - ostao je "nepodoban".
Negdašnje uređenje dvorca - pokućstvo, slike i imovnik
U času, kada je komunistička vlast zaplijenila imanje, cijeli dvorac, sve sobe, blagovaonica, saloni i nusprostorije, bili su uređeni i dotjerani.
Pokućstvo je po stilu pripadalo raznim razdobljima: Marije Terezije, empire, biedermayer. Posebno je upadao u oči namještaj blagovaonice: Golem kredenc ukrašen Tuerkovim monogramom i krunom kao i stol za posluživanje s mramornom pločom; velik okrugao stol (koji se mogao razvući, da oko njega mogne sjesti trideset i šest uzvanika) s odgovarajućim brojem stolica presvučenih kožom. Tu je garnituru dao izraditi Tuerk, a bila je napravljena od orahovine dobivene iz vlastite šume.
Nadopunjavala su namještaj stajaća i zidna ogledala, svjetiljnjaci, svijećnjaci, zidni i stolni satovi kao i nebrojeni veći i manji predmeti, kakvi se nađu u svakoj velikoj kući. Također je bilo staklenih ormara i polica s mnoštvom knjiga na raznim evropskim jezicima, kojima su članovi obitelji vladali.
Zasebno mjestu u dvorcu zauzimale su slike, što su visjele na zidovima svih stambenih prostorija. Bili su to obiteljski portreti raznih veličina izrađeni ponajviše uljenim bojama, krajolici, ratni prizori, mrtve prirode, kopije radova znamenitih stranih majstora (Corot, Watteau, Renoir, Murillo, Goya), bakrorezi, akvareli, minijature. Mnoge slike bile su djelo članova obitelji. Za svoga djevojaštva, kći Franje Tuerka, Irena, bavila se slikarstvom, a isto tako njezin muž Božidar Mažuranić od najranije je mladosti crtao i slikao koliko su mu dopuštali, prvo škola, a potom služba. A onda je već kao zreo čovjek završio slikarsku akademiju u Parizu.
I najstariji njegov sin, Ivan Vladimir, bio je vrstan slikar. Spomenute kopije stranih majstora bile su njegov rad. U razdoblju od 1945. do svoje smrti (god. 1985.) čas je živio od slikarstva, čas mu je prodaja slika bila dodatna zarada.
Ostaje još spomenuti da je dvorcu pripadalo više servisa stolnog posuđa različite vrste, zdjela, pladnjeva, poslužavnika čaša i vrčeva; ovelik broj jedaćih pribora, najviše srebrenih, stolnjaka razne veličine, ubrusa, itd. Isto je tako bilo posteljine i svakovrsnih pokrivača - od ljetnih do popluna i perina.
Svega navedenoga bilo je u nerazmjerno velikoj količini i broju, budući da su te stvari bile donesene u Pokupje iz zgrada triju drugih imanja, koje je negda Franjo Tuerk posjedovao.
Zemljište dvorca
Dvorcu, koji je podignut na dvadesetak metara od vodene crte rijeke Kupe, pripada zemljište oblika nepravilne pačetvorine izmjera 200 m x 180 m. Razdijeljeno je na dva među sobom nejednaka dijela. Na većem dijelu, uređenom kao perivoj, stoji dvorac. Manji je dio majur, gdje su podignute gospodarske zgrade.
Sudbina posjeda nakon 1945.
Te je godine dvorac potpuno opljačkan i započeto je pustošenje perivoja.
Pripovijeda jedan očevidac - mještanin, kako su skupine ljudi sa službenim nalozima i dozvolama iznosili iz dvorca stvari, koje su dijelom tovarili na kola i kamione, a dijelom slagali na hrpu, koju su onda zapalili.
Među pripadnicima te skupine, koja je pljačkala i zatirala, odlikovao se jedan partizan naoružan automatom. On bi u dvorcu stao pred neko od monogobrojnih zrcala, samozadovoljno časak motrio u njemu svoj lik. Onda bi uperio prema ogledalu cijev automata i uz poklik: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!" opalio rafal, te bi staklovinje prštalo na sve strane. Nastavio je tu svoju rabotu, dok nije zatro i zadnje zrcalo.
70-ih godina 20. st. imanje je dodijeljeno na korištenje tvrtki "Josip Kraš" - tvornici obuće. KIO je 1997. pogon i zemljište prodala Austrijancu Walteru Wolfu. Svakim danom stara konjušnica i dvorac su sve urušeniji i obrasliji, te propadaju.
http://www.zhrmku.org.mk/hrvatska-kulturna-bastina/dvorci-kurije-ljetnikovci/srednja-hrvatska/dvorac-turk-ma%C5%BEurani%C4%87-u-gornjem-pokupju